Rudarstvo u ivanečkom kraju ima dugu tradiciju. Najstarije nalazište željezne rude nalazi se u dolini potoka Željeznice s tragovima željezne troske koji upućuju na primitivnu industriju taljenja željeza u prahistorijsko vrijeme. Željezna ruda limonit kopala se podno kapele Svetog Duha pored "Vražje pećine", a koristila se kao oker za bojanje. U "Temnom dolu" iznad Prigorca davno je bilo nalazište željezno-manganske rude, što potvrđuje napušteni rov i tragovi raznih ruda. Rudno blago Ivančice od davnina je privlačilo rudare, pa ima indicija da su ovdje rudu kopali njemači rudari (Sasi), a kasnije i rudari iz Francuske. Prva geološka istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj započeli su austrijski geolozi sredinom 19. stoljeća, a poznavanje geološke građe pojedinih ležišta omogućavalo je veću eksploataciju. Razna dionička društva iz Beča, Budimpešte i Belgije ovdje su bavila eksploatacijom naših rudnih bogatstva. Sredinom prošlog stoljeća na sjevernim padinama Ivančice radio je rudnik cinka i olova na lokalitetu Velike obreši. Rudnik "Kraševski zviri" se tada procjenjivao se na 20.000 tona rude. Napušten je zbog velikih prodora vode i sve manjih količina rude. Uz ovo nalazište vezana je i Talionica cinka u Kuljevčici koja je radila od 1863. do 1883. godine kada je zbog pomanjkanja domače rudače i velikih troškova dopreme rude iz Koruške tvornica zatvorena. Početkom 20. stoljeća rudarstvo se u Ivancu i okolici intenzivnije razvija. Slojevi lignita pokazali su se dovoljnima za stogodišnju eksploataciju. Otvorena su brojna okna, a u rudnima je do II. svjetskog rata radilo do 800 radnika. U Ivancu je vađenje ugljena okončano 1962. godine, a proizvodnja Ivanečko-ladanjskih ugljenokopa ugašena je 1975. godine. Eksploatirane količine ugljena procjenjuju se na 3,5 milijuna tona do 1945. godine,  a od 1945. do 1975. godine na još 7,8 milijuna tona ugljena.