Lončarstvo, vrsta domaćeg rukotvorstva, bilo je na ovom području izuzetno razvijeno. Tri najznačajnija lončarska središta sjeverozapadne Hrvatske bili su Jerovec, Bedenec i Dubravec. Vještina izrade keramike prenosilo se je s koljena na koljeno, a u spomenutim mjestima njime se bavilo gotovo svo muško stanovništvo. Svoje proizvode prodavali su ili vozili na "menu" širom Zagorja, Međimurja, Podravine ili čak do Beča. Glina za izradu keramike se kopala se ručno u sušnom razdoblju, na gliništima kojih ima u okolici. Iskopana glina pohranjuje se u ograđeni prostor koji se naziva gnjilnjak. Kako je kvaliteta proizvoda ovisila o kakvoći gline, lončari su osobitu pozornost posvećivali njezinoj obradi i čišćenju. Posuđe se oblikuje na lončarskom kolu zvanom kolombar. Ono se pokreće nogom tako da su lončaru obje ruke slobodne kod modeliranja. Oblikovano posuđe se, da ne bi pucalo, postepeno suši i do nekoliko dana na zraku. Napola posušeno posuđe se englobira bijelom basjom dobivenom od bijele gline, a nakon toga se posuđe ukrašava. Lončarski se proizvodi peku u pravilu dva puta. Kod prvog pečenja koje traje 4-5 sati, temperatura se postepeno penje do 500 °C, a boja posuđe se mijenja. Ohlađeno posuđe se ostakljuje ocaklinom koja se nekad mljela na žrvnju. Glaziranjem se postiže čvrstoća i nepropusnost posuđa, a glazura može biti zelena, bijela ili žuta. Tako glazirano posuđe ponovno se slaže u pećnicu i peče na temperaturi od 1000 do 1200 °C.