Dopustite da vam ispričam svoju priču. Možda će potrajati, ali vrijedi je poslušati.
Ja sam Stari grad, ponosna monumentalna struktura koja je sazrijevala i rasla tijekom vremena i stoljeća. Čak i danas iz rukopisa koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu možete otkriti da je posljednji muški nasljednik iz obitelji Petheö posjedovao mojih 14 gospodarskih stambenih prostorija u gradu, uz dodatnu "palaču", podrum, spremište, kuhinju i druge prostorije potrebne za gospodarstvo. U mojoj kamenoj strukturi nalazila se kapela, marof s tri zgrade, ribnjak, mlin s tri kotača za mljevenje žita te jedan mlin s jednim kamenom za mljevenje kaše. Posjedovao sam sve što jedan ponosan kaštel mora imati pa čak i više od toga! Moja četiri krila bila su spojena u kružnom pravilnom obrascu, a sjeverno krilo, okrenuto prema prometnici Varaždin – Lepoglava, bilo je zaštićeno s tri impozantne kule koje su služile kao obrana ulaza u grad, te obrana za zapadno i istočno krilo grada.
Moja arhitektura
Bio sam čuvar i zaštitnik cijelog područja. Posebno sam se ponosio Branič kulom koja je imala tri kata od kojih su dva služila kao stambeni prostori, dok je treći kat bio tavanski prostor. S mojih visina pružao se veličanstven pogled na sve puteve koji su vodili prema Ivancu. Ne bih vas htio zamoriti pretjeranim detaljima, ali želim da shvatite koliko sam bio moćan i veličanstven.
Moja glavna kula bila je kvadratna, zapadna kula imala je poligonalni oblik, dok je istočna bila polukružnog oblika. Zapadna kula bila je šesterokutna i nepravilno građena, ali je imala strateški važan položaj s pogledom na cestu koja se protezala prema crkvi, selu i dalje prema Ivančici.
Da ste samo mogli vidjeti moj pogled..
Pogled s moje kule prostirao se sve do Ivančice. Sve kule su bile povezane masivnim obrambenim zidovima. Moje južno krilo izgrađeno je tijekom 18. stoljeća pod vodstvom Ladislava Erdödyja. Dvorišno jugoistočno krilo također je nastalo u 18. stoljeću i koristilo se za poslugu i gospodarske svrhe.
Bio sam okružen dubokim rovom ispunjenim čistom vodom iz Bistrice. Tamo gdje danas vidite park, nekada je ponosno žuborio veliki ribnjak ispunjen ribama i bogatim podvodnim životom zahvaljujući čistoj vodi iz potoka Bistrice.
Kada je umro zadnji nasljednik obitelji Petheö 1713. godine, moje naslijeđe prelazi u kraljevsko vlasništvo. Tijekom vremena sam prošao kroz niz vlasnika da bi na kraju Ladislav Kukuljević postao novim vlasnikom i potpuno me obnovio zajedno s okolišem.
A kako je sve počelo?
Grofovi Erdödy postali su vlasnici područja Bele, Ivanca i Jurketinca od 1740. godine i svojim radovima su me proširili te sam opstao sve do 27. listopada 1943. godine. Nažalost vrtlog ratnih sukoba zahvatio je i mene, što je dovelo do mog izgaranja. Godine 1959. posljednji ostaci mene, simbola ivanečke povijesti, potpuno su uklonjeni rušenjem i od mene nije ostalo ništa. Svejedno sam i dalje prisutan u mom voljenom gradu, raspršen poput zvijezde u orbiti jer su stanovnici Ivanca moj kamen ugradili u njegove ulice. Sretan sam što i dalje živim i što moje kameno biće još uvijek pulsira u srcu grada kojeg ću voljeti do kraja vremena.
Gubitak vlasništva obitelji Petheö
Obitelj Petheö doživjela je preokret 1728. godine kada je umro Ivan Petheö, posljednji muški nasljednik. Nakon smrti njegove supruge Barbare Falussy 1730. godine, vlasništvo nad mojim posjedom i Belom prešlo je u ruke kraljevskog fiska koje je potom kralj darovao grofu Palffyju. Međutim 1740. godine cijelo imanje kupuje grof Ladislav Erdödy Novomarofski za iznos od 80.000 forinti.
Hrabre žene bore se za povrat svoje imovine
Obitelj Petheo se nije predala jer je preostalo nekoliko hrabrih žena koje su pokrenule parnicu kako bi povratile oduzeto naslijeđe. Potpuno razumijem zašto su se borile za mene jer vjerujte mi na riječ, bio sam veličanstven u svakom pogledu. S dubokim žaljenjem primjećujem da su neke stvari ovdje vječne, pravosuđe nikad nije bilo najbrža karika na ovim prostorima. Ženski članovi obitelji Petheö borili su se punih 45 godina kako bi povratili moje posjede, a parnica je završena 1817. godine u korist obitelji.
U međuvremenu posjed Bele, Cerja i Ivanca je bio podijeljen među čak 15 obitelji. Nakon ove povijesne parnice ivanečki grad i teritorij prešli su u vlasništvo baruna Adama Peharnika Hotkovića. Katarina Hotković, barunova kćer, naslijedila je očevu imovinu i udala se za odvjetnika Nikolu Fallera. Franjo Kukuljević je naslijedio posjed Ivanečka Kaniža s njenim šumama i zemljištem, gdje je izgradio manju ladanjsku kuriju i pripadajuće gospodarske objekte.
Tu počinju moji sretni dani koje ću vam pobliže ispričati ako ostanete još malo sa mnom. Znam da je moj šapat tih jer ja sam titrava sjena koja se ugasila poput slabe vatre na kiši, ali moja priča i dalje je snažna.
Priča o Kukuljevićima – najdraži vlasnici dostojni mene i moje ljepote
Godine 1867. nakon brojnih promjena vlasništva, kupuje me Ladislav Kukuljević, sin Franje Kukuljevića koji je naslijedio Ivanečku Kanižu i bio jedan od najbogatijih ljudi svog vremena. Prije nego što je napustio ovaj svijet Ladislav je prenio svoje impozantno bogatstvo zajedno sa Starim gradom na svog nećaka Božidara, sina Ivana Kukuljevića Sakcinskog, budući da nije imao vlastito potomstvo.
Velikodušni Kukuljević je u svojoj oporuci ostavio značajan dio svog imetka brojnim sretnicima: svojoj obitelji, prijateljima, društvima posvećenima prosvjetiteljstvu u Hrvatskoj, vatrogascima, siromašnima, bivšim kmetovima, službenicima, namještenicima i brojnim drugima. Bio je dobar i plemenit čovjek, preminuo je u voljenom Ivancu 1896. godine.
Novo ruho i moj novi imidž
Moj novi vlasnik postaje Božidar Kukuljević (1861. – 1927.), koji mi je dao novo ruho i obnovio moju ljepotu. Moje kameno lice ponosno se smiješilo s povijesnih razglednica, a moj ugled se proširio diljem zemlje i izvan njenih granica. Stari Ivančani se i danas prisjećaju moje veličine i monumentalnosti. Božidar je bio ljubitelj ljepote, čisti hedonist s nepogrešivim osjećajem za estetiku.
On je bio zaslužan za uređenje engleskog perivoja koji danas poznajete kao ivanečki park, a moje unutarnje prostorije opremio je biranim stilskim namještajem i slikama iz ostavštine svog slavnog oca Ivana, uključujući originalne slike Vjekoslava Karasa, portrete povijesnih ličnosti Hrvatske i druge umjetničke vrijednosti.
Dani ponosa i slave
Kakvi su to dani bili! Možda je pogrešno reći da je jedan kaštel cvjetao jer ta prispodoba više priliči cvijeću, žbunju ili stablu. No uistinu sam tih godina procvjetao i rastao u ljubavi i skladu. Bio sam uređen, umiven, počešljan i ukrašen. Moja krila i moje ruke su dočekivali toliko važnih gostiju koji su plesali na sjajnim podovima pod raskošnim svijećnjacima i kristalnim lusterima. Mogao bih ispričati cijeli roman o sudbinama finih ljudi koji su me posjećivali, o intrigama i spletkama, tajnim cjelovima ukradenim u parku, zabranjenim romansama, političkim i poslovnim pregovorima. Ukratko, bio sam Svijet u malom.
Polagani pad
Nažalost sklonost ugodi i ljepoti često ide ruku pod ruku s nespretnim upravljanjem, tako je i moj vlasnik Božidar pokleknuo pred dugovima u koje su ga dovele ljubav prema dobroj kapljici i zalogaju, ljubav i strast prema glazbi, sklonost pretjeranom ugošćavanju, prekomjerni zahtjevi prevelike rodbine. Počeo je polako prodavati i stavljati pod zalog dijelove svog velikog posjeda. Njegov sin Radovan Kukuljević suočen s sve većim dugovima svog oca, bio je primoran 1934. godine predati tri četvrtine ivanečkog posjeda svom šurjaku dr. Josipu Šabanu, mužu svoje sestre Ladislave. Nije ni to bilo tako loše mislio sam tad, jer sam postao gospodski ljetnikovac obitelji Šaban, uvijek sam se dobro prilagođavao prilikama i neprilikama.
No bezbrižno uživanje obitelji Šaban je iznenadno prekinuto Drugim svjetskim ratom. Nestalo je šuštanje lijepih krinolina i muslina te svilenih haljina, prekinute su zdravice i obilne gozbe, smijeh i glazba su se ugasili, a umjesto toga stvarnost je donijela razaranja, bombe, progone i sve ono pred čim sam dragovoljno sklopio svoje višestoljetne oči. Nisam želio biti dio te i takve stvarnosti, neka me se radije pamti kao ponosnog čuvara prošlosti iz nekog sretnijeg vremena.