Prošlost stanovnika Ivanečke Željeznice bila je posvećena vugleničarstvu, vještini kojom su proizvodili drveni ugalj od suštinskog značaja za kovače. Postupak je bio prilično zanimljiv: drva su pažljivo pilana na određenu dužinu, a zatim slagana u krug.

Ova složena struktura drva bila je obložena paprati ili kukuruzovinom, a zatim prekrivena slojem zemlje ili prašine dosežući visinu od pola metra. Nakon toga bi vuglenicu palili s vrha i ovisno o njenom obimu plamen bi tinjao tijekom dva do tri tjedna. Za veće vuglenice, bilo je potrebno čak 40 metara drva. Cijeli proces zahtijevao je stalni nadzor od strane ugljenara koji su otvarali i zatvarali rupe prema potrebi, kako bi održavali žar.

Najbolje vrijeme za paljenje vuglenica bila je mirna jesen, a obično su se postavljale na čistinama uz potok kako bi se lakše mogao kontrolirati eventualni požar. Tradicija vugleničarstva ostavila je neizbrisiv pečat u povijesti Ivanečke Željeznice podsjećajući nas na marljivost i strpljenje naših predaka koji su omogućili važne resurse za svoju zajednicu.