Prvi pisani tragovi o lončarstvu u ovom kraju datiraju iz 18. stoljeća. Nakon Prvog svjetskog rata u Bedencu je bilo čak šezdeset i sedam lončara koji su ovim zanatom prehranjivali svoje obitelji. No tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća taj broj se smanjio na svega šest, dok danas imamo samo jednog aktivnog lončara.

Jesmo li se spremni ukrcati u još jedan vremeplov koji nas vodi kroz prošlost, gdje možemo zamisliti zvuk lončarskog kola i glinu koja se mijenja u razne boje? Kad pričamo o lončarstvu teško da ga možemo nazvati obrtom, radi se o umjetničkim djelima.

Tradicijsko lončarstvo na području sjeverozapadne Hrvatske ima status kulturnog dobra Republike Hrvatske.
Upravo su Bedenec, Jerovec i druga naselja u "bedijenskom polju" duž rijeke Bednje nekada bili epicentar ovog zanata na širem ivanečkom području. Osim što su stvarali lončariju, lončari su bili i trgovci. Svoje proizvode su na „menu“ vozili diljem Zagorja, Međimurja i Podravine. Neki lončari bi se zbog učestale potražnje znali zaputiti i do Beča. Vještina izrade keramike prenosila se s koljena na koljeno, a u spomenutim mjestima njome se bavilo gotovo sve muško stanovništvo.

Manifestacija koja slavi lončariju „Dan bedijenske lončarije“

S ciljem obnavljanja uspomene na nekadašnje lončarstvo ovog kraja koje je nekoć služilo kao temelj prehrane obitelji i koje ima iznimnu važnost za našu vrijednu tradiciju, ova manifestacija želi odati počast generacijama lončara koji su sačuvali izvornu vještinu do današnjih dana.

Manifestacija "Dan bedijenske lončarije" održava se krajem ljeta kod etno kuće u Bedencu i predstavlja jedinstven prikaz života i stvaranja na ovim prostorima.

Kako je tekao proces stvaranja lončarije?

Prvo se glina iskopavala ručnim kopanjem tijekom sušnih razdoblja. Potom se pažljivo obrađivala i čistila jer je kvaliteta proizvoda uvelike ovisila o kvaliteti gline. Nakon toga glina bi se oblikovala na „kolombaru“, tradicionalnom lončarskom kolu. Lončari su koristili kolo koje su pokretali nogom dok su im ruke slobodno oblikovale buduće umjetnine.

Nakon oblikovanja posuđe se pažljivo sušilo na zraku kako ne bi pucalo. Slijedio je postupak engobiranja bijelom glinom, dodavanje ukrasa i dva pečenja. Prvo pečenje donosilo je promjene u boji dok je drugo pečenje na visokoj temperaturi osiguravalo čvrstoću i nepropusnost posuđa.

Lončarstvo nije samo obrt, lončarstvo je umjetnost koja se prenosila s koljena na koljeno.